Pedagoške mjere sprečavanja nepoželjnog ponašanja učenika u srednjim školama u posljednjih 10 godina trostruko su smanjene sve zbog snižavanja kriterija izricanja mjera i olakog pravdanja izostanaka. Sada imamo bolne posljedice. Dobili smo učenike koji se teško snalaze u društvu, koji teško prihvaćaju svoje obaveze, koji nemaju samokontrole u nekim nastupima i samo se nižu problemi nastali zbog neprekidnog popuštanja umjesto odgoja i rada.
Nastavnici su u neprestanom strahu od pogreške, autonomija i autoritet u poslu minimalni su: „Nama su ruke vezane onog trena kada smo mi izgubili mogućnost da učenika koji ometa nastavu samo premjestimo iz razreda ispred razreda da drugim učenicima pokažemo da je takvo ponašanje neprihvatljivo, a poslije se niz postupaka udara na autoritet nastavnika samo nastavljao“.
Neprekidne pritiske stvaraju ponajviše roditelji. U zadnjih 10 godina broj izostanaka učenika povećao se s 30 na 40 milijuna. Učenici sami kažu „Nije mi se išlo u školu“, a mi nakon toga imamo pravdanje roditelja koji nazovu i kažu dijete je bilo bolesno, pa kakve se poruke djeci time šalju, pitaju se učitelji i nastavnici?
„Ta djeca će sutra biti roditelji. Zar će oni ostavljati svoju djecu jer je teško? Kakvi će ti učenici sutra biti radnici, a znamo da će morati ići na posao i tamo obavljati one poslove koji im se sviđaju i one koji im se manje sviđaju?“
Izgubljena je suradnja i zajedništvo učitelja, učenika i njihovih roditelja. Nužno je da se suradnja mora ponovno uspostaviti. Budimo otvoreni za suradnju. Ako vam nastavnik kaže: „Dijete Vam ne zna tablicu množenja“ pa nemojte onda vršiti pritisak na nastavnike već privolite to dijete da nauči tablicu množenja. Jedino je to način da nam svima u sustavu bude bolje.
Ključnu ulogu u svemu ima Ministarstvo jer upravo institucije sustava vrše neprekidni pritisak da se učenicima olakšava i da im se „pomaže“ na taj način, a mi znamo da im činimo medvjeđu uslugu jer ih ne pripremamo za život koji dolazi, za izazove života koji je pred njima.
Nadam se da će nositelji obrazovnih politika znači Vlada Republike Hrvatske ozbiljno shvatiti ove probleme. Oni su potkrepljeni čitavim nizom relevantnih istraživanja, dakle nije to dojam članova Sindikata Znanje. To je činjenica na čijem ispravljanju moramo raditi jer znanje je ono koje nam nitko oteti ne može i zato su nositelji obrazovanja, učitelji i nastavnici zaslužili brigu i poštovanje kako Ministarstva tako i društva u cjelini, a sve za bolju budućnost djece koje obrazuju.
