Nedavni zajednički prosvjed sindikata privatnog i javnog sektora sa zahtjevom za prosječnu plaću od 2200 eura ukazali su na to da  smrtnici  u Hrvatskoj, te privatni i javni, sve teže prate cijene. Reakcija poslodavaca i uobičajenih lobista s jedne druge strane barikade bila je snažna. Pojedini „ekonomski stručnjaci“ svoju su medijsku protukampanju temeljili i na standardnim  neoliberalnim  floskulama, ali i na lukavom svođenju tog konkretnog privatno-javnog sindikalnog prosvjeda i problema plaća isključivo na javni sektor. Iako su na prosvjedu njihovi vlastiti privatni radnici, odnosno sindikati privatnog sektora [i]  prosvjedovali protiv premalih plaća, poslodavaca i njihovih medijskih lobista isključivo su se usmjerili na propitivanje previsokih plaća javnog sektora. Tko o čemu – oni samo o javnom. Budući da za neke antisindikalne medijske lobiste ekonomija, nažalost, nije bliska STEM-znanosti, već je to nekakva kombinacija filozofije, ideologije, PR-a i gatanja iz kave, vrijedi iz kuta autsajdera razmotriti osnovne probleme argumentacije tih  ekonomskih stručnjaka  u medijima, čiji raspon ide od nesporazuma, preko manipulacija, pa sve do neistine.

PROBLEM 1: NE, U HRVATSKOJ NE RADI SAMO 1,47 MILIJUNA LJUDI. ZAPOSLENIH JE 1,7 MILIJUNA

U želji da otklone oštricu kritike vlastitih radnika na premale plaće, lobisti medijski nastoje zaposlenici javnog sektora prikazati nekakvim enormnim utegom koji ne dopušta da se u privatnom sektoru poveća porast. Zato namjerno pretjeruju s brojem i udjelom tih javnosektorskih (za njih: „nerealnih“) zaposlenika. Šefica HUP-a Irena Weber bez da trepne objavljuje „ svaki treći Hrvat radi za državu “, a stranka Fokus iznosi još luđu kombinaciju: „ U Hrvatskoj oko 1,2 milijuna ljudi u privatnom sektoru stvara vrijednost iz koje se financira između 550 i 600 tisuća zaposlenih u javnom sektoru “. Eto, kad kirurg u javnoj bolnici nakon 10 sati operacije spasi život članu stranke Fokus, isti ne smatra da mu je taj kirurg stvorio ikakvu novu  vrijednost . Ili: kad zaposlenik  kladioničarske industrije  (privatni sektor) stvori ovisnost kod 16-ogodišnjeg mladića [ii] – to je navodno  novostvorena vrijednost . A kad javnosektorski psiholog ( grozni uhljeb ) nastoji izliječiti tog dječaka od te ovisnosti, onda to navodno nije „realni sektor“ i ne stvara nikakvu  vrijednost ! Taj psiholog navodno samo „troši vrijednost koju je stvorio privatni kladioničar“! Je li tako ili ipak nije?

Koji su  broj i udio uhljeba  teško je bez preciznijih podataka reći. U hrvatskim javnim i državnim službama (pravosuđe, zdravstvo, školstvo, sudstvo, policija, carina, državna uprava…) zaposleno je oko 250 tisuća ljudi, u vojsci i lokalnoj samoupravi kao takvoj možda još nekoliko desetak tisuća, a ukupan broj zaposlenih građana u Hrvatskoj je oko 1,7 milijuna. Teško je zamisliti da bi „svaki treći Hrvat (!!!) u Hrvatskom radiju za državu, kako to  stručno objašnjava  šefica HUP-a (pri oko 7 milijuna Hrvata na svijetu ili oko 3,8 milijuna građana Hrvatske), ali niti da bi u Hrvatskoj trećina zaposlenih bio „javni sektor“, čak i ako stvarnom proračunski financiranom javnom sektoru pridodamo i od države potpuno odvojene samostalne tvrtke – npr. vozača javnog gradskog autobusa u Rijeci, onog koji se ne financira iz države ili poreza nego od kupljene vozne karte [iii] . Međutim, osim prenaglašavanja veličine javnog sektora iznošenjem  proizvoljnih  brojeva njegovih zaposlenika, postoji i za ovu temu važniji  kreativno-računovodstveni  trik kojim pojedini  ekonomski stručnjaci  ukupan broj zaposlenih u Hrvatskoj smanjuju samo na onoga koji su zaposleni „ u pravnim osobama Republike Hrvatske “. Tim „užim obuhvatom privatnog sektora“ kreativni lobisti ukupno imaju cca 1,7 milijuna onih koji imaju dohodak od rada potezom pera svode samo na (trenutno) oko 1,47 milijuna. Ovom namjernom redukcijom privatnog sektora dobivaju veći fiktivni udio odnosno postotak javnog sektora u takvoj suženoj „ukupnoj zaposlenosti“ kojim mogu, kao nekakvim utegom, dramatično medijski opravdati ono što žele opravdati. Koga u potpunosti izostavljaju? Izostavljaju oko 230 tisuća obrtnika, slobodnih zanimanja i poljoprivrednika – kao da oni nisu privatni sektor i kao da oni nemaju mjesečnu plaću (samo se to ne zove  plaća  i nije dio statistike plaća DZS-a). Za „vrhunske ekonomske stručnjake“ obrtnik, npr. vodoinstalater ili keramičar – kao da uopće ne postoje u privatnom sektoru. Kao ni određeni broj odvjetnika, IT-stručnjaka, arhitekata, konzultanata i ostalih prilično plaćenih stručnjaka – koji imaju prijavljen obrt ili slobodno zanimanje – i uopće ne isplaćuju  plaću  koju bi bilježi DZS. Taj dio privatnog sektora s 230 tisuća ljudi zaboravljaju, a za lobiranje protiv navodno prevelikih javnosektorskih plaća kao idealni subjekt usporedbe u privatnom sektoru služe im blagajnici u trgovinama, platformski radnici i ostali zaposlenici NKV-a i SSS-a s malim isplaćenim plaćama. Kad to usporedite s plaćom liječnika ispada prava drama – liječnik u javnom (iu privatnom!) sektoru ima znatno veću plaću nego  azijski  nesretnik koji u privatnom sektoru razvaža pizze malim motociklom.

PROBLEM 2: USPOREDBA „PROSJEČNIH ISPLAĆENIH PLAĆA U PRAVNIM OSOBAMA“ IZMEĐU JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA UOPĆE NIJE MOGUĆA – NE POSTOJE JAVNO DOSTUPNI PODACI 

Građane Hrvatske medijski lobisti neizravno drže u uvjerenju da negdje postoji vjerodostojan javni izvor (npr. FINA, DZS, neko ministarstvo…) s navedena dva broja – prosječnom plaćom u javnom i prosječnom plaćom u privatnom sektoru. Međutim – to je neistina, takvi brojevi uopće ne postoje. Način na koji „ekonomski stručnjaci“ dolaze do tzv. „procjene“ prosječnih privatnih i javnih plaća meni kao STEM-znanstveniku prilično su šokantne. Podaci u izvješćima DZS-a odnose se na prosječne isplaćene površine u 20 tzv.  područja djelatnosti , što je unificirani europski standard [iv] . Poneko od tih 20  područja  čine zaposleni isključivo u javnom sektoru (npr. u Sektoru P:  Javna uprava i obrana; obvezno socijalno osiguranje ), neka područja čine samo zaposleni u privatnom sektoru (npr. Sektor M:  Poslovanje nekretninama ), ali većina preostalih područja su mješovita, s različitim udjelima javnog i privatnog sektora. Naprosto je nemoguće razdvojiti javni i privatni sektor na taj način.

Pa, budući da uopće ne postoje podaci o prosječnoj plaći javnog i privatnog sektora, kako medijski  ekonomski lobisti  dolaze do izjave „plaća u javnom sektoru veća za 600 eura od jednog u privatnom“ ili „plaća u javnom rastu brže od onih u privatnom“? Tzv. „metode“ sličnije su gatanju iz kave nego nekakve STEM znanosti. Što oni naprave? Često se ne uračunavaju prosjeke svih plaća privatnog i javnog sektora, već iz ukupnog broja od 20-ak grupa djelatnosti prema vrlo upitnom (za mene neznanstvenom!) principu izdvaja se nekoliko područja djelatnosti koja u cjelini proglase „javnim sektorom“, a ostala proglase „privatnim sektorom“. Iako ti sektori to nisu! Zatim međusobno usporede konkretne prosječne plaće samo u tim odabranim djelatnostima i to proglase „usporedbom plaća privatnog i javnog sektora“! Tako su iz  proračuna  u privatnom sektoru isključene brojne grupacije djelatnosti, kao i obrtnici, slobodna zanimanja i poljoprivrednici. To je otprilike kao da izmjerite visinu dječaka i djevojčica u šestim razredima škole u Splitu i onda kažete „sve hrvatske djevojčice su 3 cm više od svih dječaka“. Međutim, metodička greška je i dvostruka – ne samo da ne obuhvate kompletan broj svih zaposlenih i njihovih plaća u oba sektora, već predstavljeni brojevi uopće ne predstavljaju javni ili privatni sektor. Zašto? Zato što ni  zdravstvo  ni  obrazovanje  koje proglašavaju „javnim sektorom“ nisu isključivo javni sektori. To su mješovita tržišta s određenim udjelom privatnih klinika i ordinacija, te privatnih visokih učilišta i škola, možda intuitivnije sagledivo kroz zubarske ordinacije i vrtiće. Ako više od 85 % zubarskih ordinacija jesu privatne ordinacije – jesu li svi zubari i sve njihovo mjesto „javni sektor“, baš kao i oko 30-ak % medicinskih psihologa koji imaju privatnu praksu? Privatni stari domovi su „javni sektor“? Privatni vrtići su „javni sektor“? Privatna visoka učilišta, čiji brojčani (ne i osobni) udio sad već i više od 40 % – što je „javni sektor“? Za nas STEM-ovce ne, ali za poneke ekonomiste da – kompletan sustav zdravstva i obrazovanja proglašavaju „javnim sektorom“. Pa vam onda prosječnom plaćom u zdravstvu i obrazovanju  mašu  kao  plaćom javnog sektora .

Lakšem pamćenju ovog apsurda pomaže i  fun-fact  – trenutni predsjednik upravo  Hrvatske udruge poslodavaca  ujedno je i rektor jednog privatnog sveučilišta. Međutim, njegova poslodavačka udruga kod medijskih istupa njegovu osobnu posve  privatnosektorsku  rektorsku plaću na privatnom sveučilištu uračunava u – mjesto „javnog sektora“! Dodatna  cveba  je i to što su mnogi od poznatih  ekonomskih  i  financijskih stručnjaka  koji neumorno medijski lobiraju o prevelikim plaćama javnog sektora istovremeno i predavači na privatnim učilištima [v] . Pa onda i svoje vlastite plaće, privatno-sektorske, uredno uračunavaju u „plaće javnog sektora“ koje kritiziraju! Jer je, eto, „metodologija takva“ – potpuno  Obrazovanje  proglašavaju javnim sektorom.  Šta možemo .

Dodatna  bizarnost  argumentacije u kojoj se sve plaće zdravstva,  socijale  i obrazovanja proglašavaju „javnosektorskim plaćama“ proizlazi i iz iste strukture HUP-a. Naime, HUP u svojoj strukturi ima i ove grane: HUP–Udruga poslodavaca u obrazovanju, HUP-Udruga privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb, HUP-Udruga liječnika poslodavaca u ugovornom odnosu i HUP-Udruga zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi. Time, samom svojom strukturom, HUP priznaje da zdravstvo, socijalna skrb i obrazovanje nisu javni sektor u cjelini i da prosječne plaće tih djelatnosti nisu prosječne plaće javnog sektora. Ali ih ipak u argumentaciji koriste kao javne!

PROBLEM 3: NE, USPOREDBA DZS-ovih „PROSJEČNIH ISPLAĆENIH PLAĆA U PRAVNIM OSOBAMA“ NIJE USPOREDBA STVARNIH PLAĆA. POSTOJE  NEMALI  NEOPOREZIVI DODATCI. (PLAĆA = OPOREZIVI DIO + NEOPOREZIVI DODATAK)

Manipulativna usporedba  prosječnih isplaćenih plaća u pravnim osobama  koja je neistinita već i zbog prethodno navedenih razloga, besmislena je i zbog toga što zaposlenici ne dobivaju svakog mjeseca samo tu „prosječnu isplaćenu plaću u pravnim osobama“ koju izlistava DZS, nego i dobar dio mjesečnih primanja kroz  dodatni  legalni kanal – neoporezivi dodatak. A ponekad i kroz ilegalni (sivi/crni) kanal.

Dodatni  pravni  kanal isplate stvarnih plaća je sve ono što dopunjava osnovnu DZS-ovu plaću i ne ulazi u poreznu osnovicu. Posljednjih je godina država stvorila čitav niz načina da poslodavac isplati manju osnovnu bruto-plaću zaposleniku [vi] , te mu  dodatni  novac do punog mjesečnog  osobnog dohotka  isplati na neke neoporezive načine. Pa je s time u vezi manipulacije reći da je „prosječna plaća“ npr. u djelatnosti G ( Trgovina na veliko i malo ) u veljači 1392 eura, ako je stvarna prosječna plaća 1392+162 eura – jer prosječno svaki zaposlenik u tom sektoru mjesečno ima još 162 eura dodatka na osnovnu plaću.  Plaća  je 1554, a ne 1392 eura. Poslodavci nerijetko već prilikom zapošljavanja kompletnu plaću predstavljaju kao  kompozitnu  – „osnovna plaća ti je ovolika, a onda na to idu prijevoz, obrok, redovita mjesečna nagrada za radne rezultate…“. Privatni poslodavci jako dobro iskorištavaju sve pogodnosti koje država pruža s tim u vezi, dok javni sektor takve načine isplate koristi u prilično manjoj mjeri. Pa se onda i stvarna razlika mjesečnih primanja u odnosu na medijski predočene „prosječne plaće“ mijenja u korist privatnog sektora. Sljedeća slika prikazuje uvećanje osnovne mjesečne plaće neoporezivim dodacima od veljače 2026., kod nekih djelatnosti i preko 10%:

 

( Napomena: s obzirom na različite fluktuacije neoporezivih dodataka tijekom godine, za sliku je uzet mjesečni prosjek za sve mjesece u protekloj godini. Naime, u javnom sektoru redovita je uglavnom samo naknada prijevoza, veći iznos dobiva se božićnicom, pa veljača nije referentna. U privatnom sektoru uz prethodno spomenuto uobičajeni su i drugi dodaci koji se isplaćuju redovito odnosno mjesečno, u znatno većim iznosima i drugačijim tempom – npr. dodatak za hranu, redovite nagrade i sl. Tri grupacije djelatnosti koje „ekonomski analitičari“ u cjelini proglašavaju „javnim sektorom“ označene su zelenom bojom. )

Stvarni legalni  neto  mjesečni dohotci zaposlenika ( pune plaće ) u svih 20 područja djelatnosti u veljači 2026., s osnovnom plaćom uvećanom za neoporezivi dodatak, prikazuje i sljedeću sliku. Pogled na nju vam može dati i dojam o tome je li medijski naslov o „600 eura većoj plaći u javnom sektoru“ realan:

Vrlo je  ne-fer  da upravo neki lobisti poslodavaca, kojima je država neoporezivim dodacima izašla u susret, sad nariču nad  premalim rastom plaća u privatnom sektoru  u odnosu na javni sektor. Pa cilj je i bio da poslodavci u privatnom sektoru isplate svojim zaposlenicima manje osnovne oporezive plaće (i manje bruta), da bi dali manje  davanja državi , a onda sebi i svom zaposleniku preko neoporezivih dodataka ostavi više novca. Kako ćete podijeliti između sebe i svojih zaposlenika zapravo je najvažnije pitanje na sve ove teme, ujedno i predmet spora njih i sindikata njihovih zaposlenika.

Ovo što je predstavnik udruge poslodavaca Ivan Odrčić učinio izašavši u javnost bombastičnim brojem od „600 eura više“  u javnom sektoru u odnosu na privatni sektor , pa su brojni mediji odmah prenijeli u naslov [vii] , posebno je promašeno i prilično bezobrazno. Naime, usporedio je (prethodno opisanim pogrešnim metodama) baš  bruto -iznose isplaćenih osnovnih plaća! Time ne samo da je izostavio neoporezive neto-dodatke nadodane  neto- plaćama, nego i neizravno iskritizirao namjeru Vlade da poslodavcima omogući isplaćivanje manjeg  bruta ! Država je smanjila  bruto  poslodavcima, a oni sad žale jer je taj  bruto  premali u odnosu na bruto u javnom sektoru?! Zar Ivan Odrčić želi da Vlada vrati poslodavcima obavezu plaćanja većeg  bruta , pa da onda razlika tog  bruta  u odnosu na javni sektor bude manja?! Poslodavci to mogu sami – nije zabranjeno isplaćivati ​​više kroz oporezivo, a manje kroz dodatke. (Pa bi i npr. bolje stajao javni zdravstveni sustav, u kojem i privatni i javni zaposlenici jednako dugo pate na listama čekanja, iako u njega uplaćuju iz nejednakih  bruta .)

Osim svega toga vezanog uz poreze postoji i „sivi/crni“ kanal. Dio mjesečnih primanja određenog broja zaposlenika privatnog sektora čini novac koji prolazi  mimo radara . Posljednjih godina manje nego prije, država sve više kontrolira, ali još uvijek dosta. Pa ako DZS-ovoj  prosječno isplaćenoj plaći  u privatnom sektoru osim  neoporezivog dodatka  dodamo i  sivi/crni dodatak , onda ta privatna plaća izgleda znatno primamljivije nego što neki medijski lobisti nastoje prikazati. Možda ponekad i prethodnu javnu plaću.

Kad razmišljamo o poslodavcima i privatnom sektoru, skloni smo instinktivno stvoriti zastarjelu sliku na kojoj je to isključivi vlasnik male tvornice cipela koja teškom mukom isplaćuje plaće jer se bori s jeftinijim uvozom, ali i groznim državnim  nametima . Međutim, vrlo je vjerojatno takav u manjini, a privatni sektor je jako šarolik. Među svima ostalima – postoje u njemu i nekakvi  agregatori . A među njima možda imamo i ovakve poslodavce i pripadajuće isplate plaća privatnog sektora (Dnevnik.hr):

“Proživio sam pakao! Dobio sam  ugovor na četiri sata koji nikad nije prijavljen , rekli su mi da je pro forme, samo da dobijem opremu i da mogu krenuti odmah voziti”, rekao je jedan od dostavljača za DNEVNIK.hr i dodao da mu je agregator rekao kako će ga u konačnici  prijaviti u dva sata, no da se mora voziti najmanje 30 sati  biciklom odnosno 40 sati automobilom tj. jer da inače njegova tvrtka nema zarade.”

Osim takvih i sličnih pojava, svakako treba razmisliti o „(ne)isplaćenoj plaći“ onih 230 tisuća obrtnika, samostalnih djelatnika i poljoprivrednika, odnosno o prilično bitnom i često profitabilnom dijelu privatnog sektora kojeg neki ekonomski stručnjaci redovito zaboravljaju uvrstiti u svoje „ekonomske analize“ kad uspoređuju javni i privatni sektor. Vrijedilo bi pogledati njihove mjesečne dohotke, a onda razmisliti je li moguće da npr. stolar, vodoinstalater, keramičar, odvjetnik, samostalni arhitekt ili konzultant doista žive od zraka jer nemaju baš ništa što bi se moglo poistovjetiti s  mjesečnom plaćom .

Trebali bismo razmisliti zašto mlada osoba umjesto odlaska na fakultet nakon kojeg joj se smiješi početna učiteljska plaća od 1481 eura radije odabire odmah početi konobariti. Je li to zbog prosječnih konobarskih „plaća“ od 1314 eura koje ubilježuju DSZ i  ekonomski stručnjaci , ili ipak zbog realnih mjesečnih prihoda koji su možda i veći od te konkretne učiteljske plaće?

PROBLEM 4: USPOREDBA „PROSJEČNE PLAĆE“ JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA ZAPRAVO I NIJE USPOREDBA ISTIH ZANIMANJA – ČAK I KAD BI POSTOJALI PODATCI

Jedan od promotora  libertarijanske  ideologije, Aleksandar Musić, nedavno je u emisiji  Peti dan  ponovio prastaru  psihološku zavodljivu  ideju da bi zaposlenici javnog sektora trebali imati manju plaću nego onaj u privatnom iz razloga veće sigurnosti i  neboravka na tržištu  (jednostavnije:  mirnog sna ). Slažem se s tom konstatacijom, ali se ne slažem s implikacijom koju i on i svi ostali  lobisti interesa kapitala  imaju u vezi konkretnih osoba koje se pritom uspoređuju. Promašeno je reći da bi kirurg u javnom sektoru trebao imati manju plaću nego razvozač pizze u privatnom sektoru („zbog mirnog sna tog liječnika“). Ni Musić ni ostali  libertarijanski  demagozi ne izgovaraju baš takvu besmislicu, ali ona ipak proizlazi iz jedine „analize“ na koju se pozivaju – usporedbe  imaginarne  prosječne plaće u „ dva  sektora“ . Jasno je da se pojam „prosječne plaće“ privatnog sektora (pogotovo ovako  krnje  kako to oni  računaju ) odnosi pretežno na jedne struke, a kod javnog sektora na neke druge struke. Kao što se besmisleno čuditi da liječnik ima veću plaću od razvozača pizze, tako se i besmisleno čuditi nad većom prosječnom plaćom ovakvog „javnog sektora“ u odnosu na onaj reducirani „privatni sektor“ koji uvrštavaju u jednadžbe. Normalno je i za stanovništvo Hrvatske poželjno da liječnik u javnoj bolnici (i privatnoj!) ima veću plaću od razvozača pizze u privatnom sektoru.

Što bi trebao raditi netko tko nije sklon medijskom lobiranju i manipuliranju, nego preferira ozbiljnu analizu? Trebao bi usporediti ista zanimanja u onim grupacijama djelatnosti u kojima postoji i javni i privatni sektor. Npr. kako stoji plaća zubara u javnom sektoru u odnosu na plaću zubara (plus dobit/profit ako je vlasnik ordinacije) u privatnoj ordinaciji. Tko više zarađuje, javni ili privatni zubar? Plaća dekana javnog visokog učilišta u odnosu na plaću dekana privatnog visokog učilišta (plus dobit/profit ako je vlasnik). Tko više zarađuje? Plaća medicinske sestre u javnom domu zdravlja u odnosu na plaću medicinske sestre u privatnoj ordinaciji. Itd. Na taj način bismo otkrili zarađuje li se u zdravstvu i obrazovanju više ako ste zaposleni u javnom dijelu sustava ili ako ste u privatnom dijelu sustava.

Jesam li otkrio toplu vodu s ovim prethodno navedenim? Treba li biti baš vrhunski genijalac za shvatiti da se uspoređivati ​​s onim što je usporedivo? Kako to da  ekonomski magovi  udruge poslodavaca, kakvi su Hrvoje Stojić ili Ivan Odrčić, ne znaju da treba uspoređivati ​​uspoređivati? Podatci za javni dio tih djelatnosti mogu se naći. Za privatne ne. Preciznije – ja ih ne mogu naći jer privatni subjekti ne objavljuju podatke o plaćama, neoporezivim dodacima i ukupnim zaradama svojih zaposlenika (i vlasnika). Ali Irena Weber i Hrvoje Stojić koji su u vrhu udruge poslodavaca mogu sve svoje privatne članove u zdravstvu i obrazovanju zamoliti da pošalju podatke. Zašto to ne rade, u kolopletu namjerno plasirane medijske PR-magle, samo je retoričko pitanje. Bolje je na medijskoj konferenciji davati pitke fraze kakve su npr. „trećina Hrvata radi za državu“ ili „plaća u javnom sektoru je 600 eura veća nego u privatnom“.

Kako izgleda primjer usporedbe  neto  plaća, i to bez neoporezivih dodataka, prikazuju i sljedeće slike (vrijednosti u eurima). Pregled je izrađen na temelju meni najnovije dostupne DZS-ove rashladne jedinice po stručnoj spremi za 2024. godinu koja, iako relativno stara, ipak dobrim dijelom uračunava i onaj veliki porast plaća javnog sektora te 2024. godine. Pogled na prvu sliku vam može reći je li fakultetska obrazovana osobina atraktivna od 20 područja djelatnosti privatnog i javnog sektora odaberite baš sektor  Obrazovanje , s manjom plaćom od prosjeka države za fakultetsko obrazovane, ali i od npr. sektora trgovine, prijevoza ili prerađivačke industrije:

Druga slika donekle sugerira je li osoba s nižom stručnom spremom, npr. spremačicama ili vozačima, ekonomski povoljnije raditi u javnom obrazovanju ili u npr. banci, odvjetničkom uredu ili medijskoj kući:

(Napomena: budući da na prethodna dva prikaza nisu uračunati i neoporezivi dodaci plaćama, situacija za tri „javnosektorske“ grupacije još je lošija od prikazanoga.) 

Iz prethodne dvije slike, usput, možete steći dojam o tome zašto su na prosvjedima i u štrajkovima najčešće zaposlenici javnog obrazovanja. Ne samo da  paralelne  stručne spreme imaju niže plaće nego u većini privatnog sektora, nego im čak i  paralelna  radna mjesta unutar javnih i državnih službi nose manju plaću u odnosu na sud, javnu upravu i sl. Namjerno umanjene plaće istih  rangova zanimanja   u obrazovanju u odnosu na ostatak javnog sektora imaju za cilj dodatno oslabiti javno obrazovanje, da bi se otvorio prostor za što veći ulazak privatnih subjekata na  tržište obrazovanja . Onako kako je to ministar Fuchs zamislio svojom  reformom , vjerojatno analogno onom što se već  dogodilo  sa zdravstvenim sustavom.

Dobro je vidjeti i porast plaća od 2015. do 2026. godine u  Obrazovanju  u odnosu na neke  privatno-sektorske  grupacije djelatnosti u kojima je također veći broj VSS zaposlenika. Na slici je vidljivo da je  Obrazovanje  2015. bilo  prilijepljeno za rep  ostalima (žuti kružići na slici), od tada polako zaostajalo s plaćama u odnosu na ostale, a onda je „monstruoznim povećanjem plaća“ 2024. godine ponovno došlo  na rep  ostalima:

(Napomena: budući da na prikazu nisu uračunati i neoporezivi dodaci plaćama, situacija za grupu Obrazovanje lošija je od prikazanoga.) 

Kao što je vidljivo iz prethodne slike –  libertarijanci  mogu mirno spavati, sve je u redu. Učitelji i nakon „dramatičnog“ povećanja njihovih plaća 2024. godine i dalje imaju manje mjesta od VSS zaposlenika u privatnom sektoru. Javni učitelj i dalje ima manju plaću od privatnog marketinškog odnosno  komunikacijskog  stručnjaka koji smišlja reklamni slogan „Osjećaj se povezano –  doomscrollaj  satima za nula eura“, „Nitko te ne sputava, imaš beskrajnu slobodu lamatanja kosom (uz ovaj proizvod)“ ili neku sličnu  novostvorenu vrijednost  koju taj učitelj  programirano sisa .

Prave usporedbe plaćanja/zarada javnog i privatnog sektora moguće bi bilo napraviti jedino na razini pojedinog konkretnog zanimanja odnosno istog radnog mjesta u javnom i privatnom sektoru.

PROBLEM 5: USPOREĐIVATI PLAĆE JE UGLAVNOM PROMAŠENO. TREBA USPOREĐIVATI  ZARADE  JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA 

Isplaćene plaće tek su dio priče o tome kako u nekom trenutku stoje javni i privatni sektor. Ne mislim sad pri tome samo dio osobnih primanja zaposlenika isplaćen kroz neoporezive dodatke ili na sivo/crno, već i na pojmove „marža“, „honorar“, „dobit“, „profit“, „keš“, „renta“, „manča“ i sl. Veliki broj ljudi u Hrvatskoj zarađuje, a da ta zarada ne dolazi do njih nikakvim  oporezivim plaćama . Npr. u državi u kojoj je ukupan broj zaposlenih u javnim i državnim službama oko 250 tisuća istovremeno oko 500 tisuća ljudi iznajmljuje nekretnine. Zarada od najma je posve privatna, baš kao i zarada banaka, trgovačkih lanaca, teleoperatera, konzultanata, IT-a, brokera, komunikacijskih stručnjaka, avioprijevoznika, osiguravatelja, hotelskih tvrtki, restorana, agregatora,  ekonomskih stručnjaka-lobista , kladioničara i svih ostalih poslodavaca i  samostalaca  koje predstavljaju ili ne predstavljaju Irena Weber ili Hrvoje Stojić. Kako stoje sve te zarade privatnog sektora zadnjih godina? Kako stoje osobni  primici  pojedinaca u vidu dividendi? Koliko iznosi vrijednost novca kojeg ste u jednoj svojoj tvrtki u kojoj imate zaposlenike (npr.  Damir-proizvodnja ) prikazali kao trošak jer ste taj novac prebacili u drugu svoju tvrtku u kojoj ste jedini zaposlenici (npr.  Damir-savjetovanje ) kao prihod? Kako stoji dobit koja se isplaćuje umjesto  plaće , u Hrvatskoj koja je morala uvesti zakonsku  minimalnu direktorsku plaću  (!), jer su direktori prije toga sami sebi isplaćivali baš onu  minimalno minimalnu ? Gazda jednog kafića nedavno je javno izjavio da  mora  isplatiti minimalnu direktorsku „plaću“ (onu koju upisuje DZS, tada 1100 eura), jer  to traži država , a ostatak njegove zarade ne ide kroz plaću. On si ne želi isplatiti veću plaću, isplaćuje si samo onu minimalnu koju  mora . Mislimo li i mi, kao i neki „istaknuti ekonomski stručnjaci“, da taj gazda kafića, ili njegovi konobari, žive od te isplaćene DZS-ove plaće – samo te koja ulazi u „prosjek plaća privatnog sektora“? I taj dio,  dobit  za velike i za male igrače privatnog sektora,  de facto  ulazi (i) u osobnu zaradu privatnog sektora, iako ne prolazi kroz  osnovnu isplaćenu plaću u veljači . Kako stoji novac koji se u privatnom sektoru koristi za kupovinu robe i usluga za vlastite potrebe – ali  na firmu ? Jako puno dobara i usluga kod osoba u privatnom sektoru, uključujući i nekretnine, automobile, gorivo, dnevnice, telekomunikacijske troškove, hranu, piće, zdravlje, osiguranje i sl. plaća  firma. Je li tako? „Plaću“ bi u tom smislu trebalo gledati kao ukupnu vrijednost koju osoba u javnom, odnosno privatnom sektoru dobiva od svog rada, baš kao i od svog vlasništva. Nije baš da privatni sektor živi samo od  isplaćene osnovne plaće  koju bilježi DZS, kao što je to približno slučaj kod medicinske sestre ili učiteljice u javnom sektoru. One si benzin i pretplatu na telefon kupuju jedino od plaće, a ne  na firmu  ili od dobiti.

PROBLEM 6: FAMOZNE  ANALITIČKE NADGRADNJE  S UDJELOM U BDP-u I MAGLOVITIM DALEKIM IZVORIMA PODATAKA

Da bi sve tobože djelovalo znanstveno utemeljeno, medijski lobisti koji žele djelovati  znanstveno  i  neutralno  nastoje predočavati nekakve komparativne analize. Nastoje ostaviti dojam da ne manipuliraju. Iznose nekakve brojeve i postotke. S  decimalama .

Jedna od komparativnih metoda koju koriste je i međusobna usporedba država po udjelu nečeg u BDP-u. Problem je što se uporno drže službenog BDP-a. Oni zaista vjeruju da konobar ili vozač u Hrvatskoj zarađuju mjesečno samo 1300 eura koliko im je „službeno ubilježena plaća u DSZ-u“. Međutim, Hrvatska je po nekim izvješćima među državama s najvećim udjelom  neslužbenog BDP-a  u EU – procjene [viii] sive ekonomije  idu i do preko 30 %. Taj dio ilegalnih ekonomskih aktivnosti u BDP-u jako varira među državama, a pripada uglavnom privatnom sektoru. Zašto je to bitno? Zato što uporno ignoriranje  ilegalnog  dijela BDP-a obezvrjeđuje sve komparativne analize država EU-a koje neki faktor prikazuju u odnosu na BDP. Npr.  udio države u BDP-u  je bitno drugačiji ako računate samo na 100 milijardi eura legalnog BDP-a u odnosu na stvarnost u kojoj je to možda realnih 130 milijardi (s uračunatom  sivom ekonomijom ). Udio plaća javnog sektora u BDP-u znatno je manji ako se te plate stave u odnosu s realnih 130, a ne 100 milijardi. Drugim riječima – „problem uhljeba“ kao  prevelikog utega  zapravo je znatno manji. Manji i od onoga što žele prikazati, ali iu usporedbi s drugim državama EU-a, u kojima je udio ilegalnog dijela BDP-a znatno manje nego u Hrvatskoj.

Poseban problem predstavljaju izvore nekih podataka kojima neki  ekonomski stručnjaci  mašu u medijima. Mediji funkcioniraju tako da neki od tih lobista u nekom trenutku iznese neku puku tvrdnju, a ta tvrdnja se tobože  argumentira  pukom izjavom „najnoviji podaci pokazuju“. Uobičajeno se ne navode konkretni izvori tih podataka – tko ih je i gdje izračunao na temelju nekih stvarnih vrijednosti. Javni podatci za mjesto javnog i privatnog sektora uopće uopće ne postoje, ali ni neki udjeli nečeg u BDP-u koji se predstavljaju u javnosti nemaju jasne tragove utemeljenosti. A nakon što u nekom trenutku u nekom mediju netko od tih  ekonomista-lobista  nešto izjavi – kreće prepisivanje na 50 drugih medija, u novije vrijeme iu  chatbotove . I tako tobožnji „podatak“ o javnom sektoru postaje  istina , u drugim medijima  kopija  uz  uklesanost u kamen  rečenicom „istaknuti ekonomski stručnjak upozorava“. Bez ikakvih naznaka konkretne analize koja stoji iza toga. (I od koga plaćam prima taj  istaknuti ekonomski stručnjak .)

PROBLEM 7: NE, „DRAMATIČNI“ PORAST PLAĆA JAVNOG SEKTORA NIJE UZROK SVIH NAŠIH PROBLEMA. A NIJE NITI DRAMATIČAN

U posljednje dvije godine javnost je od „ekonomskih stručnjaka“ bombardirana problemom  dramatičnog porasta plaća javnog sektora  iz 2024. godine kojim je  HDZ predizborno kupio svoje birače . Istovremeno se ne čuje da su i plaće privatnog sektora manje-više podjednako (po)rasle.  Lobisti  u medijima neizravno stvaraju  opći dojam  da javno mjesto rastu, a privatno stoje. Međutim, koliko su stvarni mjesečni prihodi zaposlenika u pravnim osobama krajem 2025. veći od onih iz 2015. godine prikazuje sljedeću sliku:

Na slici je vidljivo da su izjave vladajućih uglavnom ispravne – prosječni mjesečni prihod svih javnih i privatnih zaposlenika u Hrvatskoj je u tih 10-ak godina porastao nešto manje od 100 %. Međutim, plaća najveće grupacije javnih službi, Obrazovanja, rasla je manje. Ona je 2015. godine bila tek oko 7,5 % viša od prosječne plaće u Hrvatskoj (što je prilično niska razlika s obzirom na udio VSS zaposlenika), a 2025. se, dakle – nakon „dramatičnog porasta plaća učitelja“, ta razlika smanjila na oko 6,5 % u odnosu na prosječnu plaću RH. Jednostavnije – plaća u  Obrazovanju  u proteklom desetljeću porasla je manje od hrvatskog prosjeka. Sjetite se i toga kad na ulici vidite te učitelje i školske spremačice koje njihov ministar namjerno ponižava.

Druga stvar vidljiva na prethodnoj slici je i porast plaća privatnog sektora. Trgovina, zabava, prerađivačka industrija i turizam rasli su po stvarnim plaćama zaposlenika podjednako kao i javnosektorski prvak u plaćama ( Zdravstvo ), a znatno više nego  Obrazovanje . To „ekonomski stručnjaci“ uvijek zaborave spomenuti. Kojom dinamikom su sva privatna i javna mjesta rasle tijekom posljednjih 10 godina, prikazuje sljedeću sliku:

Iz prethodne slike može se naslutiti manje-više podjednak rast svih plaća, javnih i privatnih, s time da je u dijelu privatnog sektora koji ima niži stupanj obrazovanja zaposlenih vidljivo „sedlo“ (pad) u vrijeme oko pandemije koronavirusa, dok je u sektorima vezanim za financije i komunikacije primjetna začuđujuća otpornost na krizu i zapravo prilično stabilna stopa rasta kroz čitavo razdoblje. Ta dva privatno-sektorska područja djelatnosti, kao i opskrba električnom energijom, po plaćama nadmašuju kompletan javni sektor, s kojim je dio veći udio visokoobrazovanih zaposlenika. Da, 3 područja u kojima su i zaposlenici javnog sektora u 2024. godini porasle su  strmije , međutim u nekim drugim razdobljima su  strmije  rasle u nekim djelatnostima privatnog sektora. I ukupno gledano, ne čini se da javni sektor gledajući djelatnosti s većim udjelom visokoobrazovanih (sve linije iznad linije prosjeka) ima veće mjesto u odnosu na privatni sektor.

Treća stvar koja bi nekome mogla pasti na pamet je zabluda da je skoro 100 % veća plaća nakon tih 10 godina nekakav jako veliki korak u bolji standard, posebno kad se uspoređuje sa  službenim inflacijama . Međutim, iako je možda ukupna inflacija od 2015. do 2025. manja od 100 %., ono što jedan dio zaposlenih vidi i osjeća stvarnu inflaciju, ona koja se odnosi na glavninu proizvoda i usluga koje im baš trebaju za  obični  život. Nije inflacija svima ista. Npr. cijena kvadrata stana na području Hrvatske službeno je u promatranom razdoblju narasla 130 % (a na područjima kojima gravitira većina građana i više). Tih 130 % je porasla i cijena najma stana u Zagrebu. Ulaznica za Prirodoslovni muzej u Zagrebu 2015. godine koštala je 20 kn (2,65 eura), dok je danas 15 eura, odnosno 466 % više. Kava u kafiću na špici 2015. godine prosječno je koštala 10 kuna (1,3 eura), dok je danas teško na takvim mjestima proći ispod 3 eura. Pizza i obični ćevapi tada su koštali oko 4 eura, a danas su 10 eura, što je poskupljenje od 150 %. Cijena postavljanja keramičkih pločica po kvadratu tada je bila 10-15 eura, danas je… Muško šišanje tada je bilo cca 5 eura, a danas je preko 20 eura. Tenisice su tada bile 30-40 eura, danas su 100. Apartman u Crikvenici tada je koštao 50-ak eura, a sad je 136 eura. Maturalna putovanja, jabuke, povrće za juhu i toaletni papir poskupjeli su više od 100 %, sir i salama do 150 %, jaja i do 200 %. Bez obzira na službenu inflaciju [ix]  i činjenicu da neki drugi proizvodi i usluge nisu jako poskupjeli (npr. pretplate, benzin, kazalište, telekomunikacije, javni prijevoz, ulje…), danas is ovom 100 % većom plaćom jedan dio zaposlenika može sveukupno imati manje tog  obično normalnog života  nego 2015. godine. Pa prosvjeduju, jer žele natrag taj  običan  život [x]  i jer znaju da je tu  razliku u cijeni  dobio netko drugi, netko tko danas živi znatno bolje nego 2015. godine. Možda upravo onaj u čije ime pojedini „ekonomski stručnjaci“ opsjedaju medije. To da učiteljice svojim plaćama nisu  otele  plaću razvozaču pizzu, već na tom razvozaču zarađuje netko drugi – znaju i učiteljica i razvozač pizze. Ne nasjedaju na izjave  nekih istaknutih ekonomskih stručnjaka . Zato i prosvjeduju zajedno na ovom nedavnom prosvjedu, zajedno i privatni i javni sindikati.

ZAKLJUČNO

Ne postoje podaci o prosječnoj plaći u javnom i privatnom sektoru. Kad god konzument hrvatskih medija čuje ili pročita nekakav broj ili postotak u vezi toga, ili pak na tome što će temeljene izjave  ekonomskih stručnjaka , zapravo je izložen jednoj maloj laži ili bar manipulaciji odnosno „aproksimaciji u nedostatku podataka“. Od strane osoba koje su tek obrazovanjem ekonomisti, a poslije lobisti interesa bogatih.

Zahtjevi sindikata na nedavnom prosvjedu čine nam se nerealnima i naivnima. Ali kad se sagleda struktura argumentacije – i nisu toliko promašeni. Bar imaju utemeljenje u nečem, npr. u odnosu plaća i cijena u usporedbi s Europom, dovoljno za sindikate. S druge strane njihove barikade oni su koji predstavljaju znatno ozbiljnijima, medijski dotjeranijima i zaogrnutima „ekonomskom stručnošću“ i nekim navodnim  dalekim analizama . Međutim, njihove „analize“ nekad i znatno  promašenije  nego sindikalne.

Priča o „plaćama“ u privatnom sektoru znatno je kompleksnija od tog upornog  blebetanja  o PDV-u ili javnom sektoru. Netko bi to trebao ozbiljnije odnosno  strukturiranije  obrađivati ​​i predočavati javnost, a ne da to rade biotehnolozi ili lobisti. „Plaća“ u privatnom sektoru zapravo je tek manji dio zarade privatnog sektora. Trebalo bi uspoređivati ​​zarade (a ne plaćati) osobe u javnom i privatnom sektoru, pa utvrditi sljedeće: zarada zaposlenika u javnom sektoru sastoji se gotovo isključivo od plaće, a ta plaća javnog sektora je u rasponu od oko 800 eura za spremačice na javnim fakultetima do oko 5500 eura za premijera Plenkovića. U privatnom sektoru minimalna je zarada nula, minimalno plaća zaposlenika također oko 800 eura (plus dodaci), ali maksimum može biti i 100 tisuća i 5 milijardi. Raspon zarade privatnog sektora je puno veći [xi] , a kod onih s jačim zaradama u privatnom sektoru nerijetko tzv. „plaća“ zapravo i nije presudna ili ga čak formalno nema (nije u DSZ-ovom „prosjeku plaća“).

I u privatnom sektoru, kao iu javnom, postoji čitava lepeza posve različitih djelatnosti, situacija i stanja. U privatnom sektoru postoje iznimno profitabilne priče, a postoje i ekonomski prilično lagodne situacije (s mirnim snom) – npr. kod multinacionalnih i ostalih oligopolista, pojedinih turističkih i ugostiteljskih djelatnika, rentijera, građevinaca, nekih obrtnika, onih  slizanih s državom ili strankom  i sl. Postoje među njima i oni koji jednostavno ne žele isplatiti veće plaće, već žele maksimizirati dobit i sebi nagomilati nekretnine, umjetnine i automobile. Dobit ponekad prekomjerno odlazi u drugim smjerovima od plaća zaposlenika koji tu dobit stvaraju svom poslodavcu. S druge strane, u privatnom sektoru postoje brojni pojedinci koji nažalost jedva drže glavu iznad vode, a postoje i tvrtke koje su u sličnoj situaciji. I to ne zbog „premale kvalitete ili produktivnosti rada“ niti zbog „slabog menadžmenta“. Neke od njih su niskoprofitabilne zbog stanja u branši, zbog nemilosrdne konkurencije velikih i stranih igrača na tržištu, nemogućnosti ulaska u lance prodaje, premalog obujma proizvodnje ili broja poslovnica da bi se postigla konkurentna jedina cijena ili ulaz na tržište, sveprisutne nelojalne konkurencije i sl. Takvi jednostavno ne mogu isplatiti veću plaću. S treće strane postoje i kompletni poslovni modeli temeljeni na minimalnoj površini, s često uključenim  azijskim nesretnicima  koji ukupno snižavaju tu tzv. „prosječnu plaću privatnog sektora“. Itd. Nije mi namjera da raspetljavam složene situacije u iznimno šarolikom privatnom sektoru, ali vjerujem da su zaposlenici u njemu racionalni. Ako je poslodavac pošten i jednostavno nema prostora za veće mjesto,  dijeli sudbinu  sa svojim zaposlenicima, ne vjerujem da će zaposlenici prosvjedovati. S druge strane, ako zaposlenici menadžment dobivaju premale plaće, a istovremeno vide da ste vlasnik ili kupuju luksuzne automobile i brojne nekretnine, isplaćuju velike bonuse i veliku dobit (ili kod velikih igrača – iznose dobit iz zemlje), onda će vjerojatno shvatiti da prostor za povećanje plaća ipak ima. I da nije problem u „ PDV-u i javnom sektoru “ kako to uporno propovijedaju lobisti tih vlasnika i tih menadžera u medijima.

Podjelu zaposlenika na jednoj „javnoj“ i na jednoj „privatnoj“ uporno forsiraju da bi stvorili međusobnu podjelu među onima koji teško prate cijene, da bi skinuli odgovornost sa samih sebe. Možda bi bolje bilo podjelu napraviti drugačije – recimo na onaj koji iz zarade mogu priuštiti kvadrat stana od 4000 eura i onaj koji to ne može. Tko su jedni, a tko drugi? I kome će nakon kupnje ovi prvi iznajmljivati ​​taj stan? Ovim drugima? Ja, možda najzanimljivije – za koliko? Sukladno inflaciji ili malo više od toga?