Tema emisije Crvene linije je bila:
Koliko je obrazovanje važno onima koji vode države u regiji, koliko se za njega izdvaja iz budžeta, koliko je zastupljeno u predizbornim kampanjama, koliko se od toga kasnije ispuni i kao osnovno – koliko je onima koji vode države i zaklinju se u mlade zaista važno da mladi u obrazovnom sistemu nauče kritički misliti, posmatraju i propituju svijet oko sebe i propituju autoritete? O obrazovanju u predizbornim kampanjama u regiji u Crvenoj liniji govorili su: Katarina Jovanović, profesorica na FMU u Beogradu i operska pjevačica, Nada Lovrić, predsjednica Sindikata Znanje iz Hrvatske i Namir Ibrahimović iz organizacije Step by step iz BiH.
U tekstu su dijelovi izlaganja predsjednice Sindikata na upite voditeljice, a cijela snimka emisije je na linku
https://www.youtube.com/watch?v=i9pgrwHkTvo
Upit novinarke Marine Fratucan: Kakvo je stanje obrazovanja u Hrvatskoj gdje se provode reforme?
Predsjednica:
Sustav obrazovanja u Hrvatskoj prošao je kroz nekoliko reformi. Često su one bile gotovo isključivo politički obilježene. Imali smo projekt „Škola za život“ i kurikularnu reformu, koja je privukla velik dio obrazovne zajednice. Međutim, ta je reforma u jednom trenutku zaustavljena.
Trenutačno se u Hrvatskoj provodi reforma strukovnog obrazovanja, poznata kao modularna nastava. Ona se uvelike razlikuje od svega što smo dosad imali. Svojim se pristupom snažnije povezuje s praksom, primjenjuje se više projektne nastave i potiče programski način razmišljanja. Riječ je o drukčijem pristupu obrazovanju, usmjerenom na ishode učenja. Polazi se od onoga što učenici trebaju naučiti, a zatim se prema tome oblikuju nastava i način rada.
Hrvatska ima i svoje izazove. Imamo sreću što smo članica Europske unije, ali istraživanja pokazuju da još uvijek zaostajemo za nekim razvijenijim europskim zemljama. Sudjelujemo i u istraživanju TALIS, koje nam omogućuje da vidimo u kakvom se stanju nalazi naš obrazovni sustav.
Danas svi osjećamo da našoj djeci treba nešto drukčije. U Hrvatskoj, a vjerujem i u drugim zemljama, osobito na razini osnovnog i srednjeg obrazovanja, suočavamo se s prevelikim brojem izostanaka učenika, njihovom zaokupljenošću digitalnim sadržajima i sve težim održavanjem njihove pažnje. Učenici u prosjeku više od pet sati dnevno provode na mobitelima. Vratiti ih u učionice, kako bi bili svježi i spremni prihvaćati različita znanja koja im škola nudi, vrlo je zahtjevno.
Za osnovne škole planira se cjelodnevna nastava. To je velik pomak jer će roditeljima koji rade omogućiti da njihova djeca budu zbrinuta i uključena u obrazovne i druge aktivnosti tijekom dana.
S druge strane, time se dodatno opterećuje obrazovni sustav. Mislim da Ministarstvo možda nije najbolje procijenilo učinak samog naziva „cjelodnevna nastava“. Djeci taj naziv može zvučati zastrašujuće. Kada pomisle da će u školi boraviti od osam do šesnaest sati, prirodno je da osjećaju velik otpor. Ipak, ljudi u sustavu trude se pronaći najbolja rješenja.
Ministar Fuchs najavio je da bi reforma trebala biti provedena do 2030. godine, iako je rok donekle pomaknut jer građevinski radovi ne napreduju svugdje predviđenom dinamikom. Škole se trebaju prilagoditi novim uvjetima, a u njihovu se obnovu i izgradnju ulažu milijarde eura europskog novca.
Međutim, obrazovanje ne čine samo zgrade. Obrazovanje nose učitelji i nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji – ljudi koji provode i nose te reforme. Ako nemamo dovoljnu podršku sustava, a čini se da takve podrške nedostaje i u drugim zemljama, teško možemo odgovoriti na sve veća očekivanja sustava.
Pritom roditelji često ne govore samo o tome da žele da njihovo dijete nešto nauči, nego prije svega traže određenu ocjenu. Ocjena je postala mjerilo uspjeha, a često i uvjet za upis u srednju školu ili na fakultet. Međutim, iza same ocjene mora stajati stvarno znanje, trud i razvoj učenikovih sposobnosti. Možda se upravo u tome krije dio naših najvećih problema.
Upit: Što bi političari trebali učiniti za obrazovanje?
Predsjednica: Ako želimo biti ozbiljna država, i vlast i oporba trebale bi osnovati zajedničko radno tijelo koje bi se dugoročno bavilo obrazovanjem. Obrazovni sustav ne može podnijeti politizaciju, brzinske reforme ni posljedice nedovršenih promjena koje se iznova vraćaju poput kostura iz ormara. Obrazovanje treba postati strateška tema koja će imati kontinuitet i neće se mijenjati sa svakom promjenom vlasti jer je obrazovanje nacionalno pitanje i o obrazovanju i ljudima koji rade u obrazovanju treba se kontinuirano brinuti.
